ZMAJEVAC
Legenda o crvenokosoj Marti

Jednom davno, u jednom malom selu u Baranji je živjela vlastelinka imenom Marta. Imala je dugu crvenu kosu, bila je lijepa i jako zločesta. Zvali su je Riđokosa Marta (Vörös Márta).

Marta je naplaćivala prijelaz preko Dunava jedan zlatnik, a nesretne siromahe koji nisu imali zlatnik za prijelaz tjerala je da obrađuju njezin vinograd danima kako bi ga zaradili. Pri tome je bila vrlo gruba, tukla je ljude, pa tako i svoje kmetove batinom i bičem.

Priča o njezinoj zloći stigla je jednoga dana čak do Budima. Čuvši za Martina zlodjela, kralj Matija Korvin, koji je bio poznat kao strog ali pravičan kralj koji ne trpi nepravdu, došao je u Baranju provjeriti je li to istina. Preobukao se u kmeta i krenuo prema dunavskoj skeli. Kada je trebao platiti zlatnik za prijevoz rekao je kako sada nema novaca, no kako će platiti na povratku. Suočen sa zabranom prelaska rekao je kako osobno poznaje kralja Matiju, te kako će kralj platiti prijevoz umjesto njega čim dobije vijest da je prešao Dunav. Marta se zlobno nasmijala i izvrijeđala onoga za koga je vjerovala da je siromašan kmet, te ga poslala u vinograd zaraditi zlatnik. Kralj je pokušao još jednom, rekavši Marti kako će je sustići strašna kazna dozna li kralj Matija za njezinu zloću. No Marta je ostala neumoljiva. Kako je kralj kopao, bacio je zlatnik ispred sebe na zemlju, tako da to nije nitko primIjetio. Javio je Marti da je našao zlatnika i sad ima sa čim da isplati skelu. Međutim Marta je to otela od njega rekavši da to nije njegovo nego njezino, jer je ga našao na njezinom zemljištu. U vinogradu je kralj vidio uvjete u kojima kmetovi žive i rade, a kada se vratio u Budim napisao je Marti pismo.

Čim je Marta doznala da je sam Korvin bio kod nje u vinogradu, znala je da ju čeka teška kazna.

Uredila se i obukla najljepšu bijelu haljinu, upregnula bijele konje u bijelu kočiju i sa svim svojim zlatnicima povezla kočiju niz liticu u Dunav.

I dan danas kada sunce obasja Dunav, vidi se odsjaj njezinih zlatnika koji nikada nisu pronađeni. Na mjestu gdje je Dunav izbacio njezino tIjelo nazvali su Vörösmartom (Zmajevac).

Na obali Dunava pronađen je Martin štap kojim je tukla kmetove, kao jedini dokaz njezine pogibije, po kojemu je obližnje selo Batina dobilo ime.

Legenda kaže da su mještani Zmajevca i okolnih sela godinama poslije njezine smrti u smiraj viđali crvenokosu ženu koja lebdi iznad njihovog mjesta i nadzire svoje vinograde koji su, nakon njezine smrti, naglo počeli roditi.